Kada u Srbiji za nekoga kažete da je „krvavi radnik“, onda znate da je ta osoba od jutra do sutra u voćnjaku, na planini traži autohtone sorte kako bi ih sačuvao, uzeo plemke, kalemio, dao novi život. Takav je Radenko Šutuljić iz Struganika. Ljudina, sekovit na reči, svakome u lice ono što mislil, a u suštini dobra duša. Sviko u životu na težinu, a opet svakome da pomogne i učini, nesebično podeli znanje. I svuda je dobro došao.

Sa njim na terenu nikada nije dosadno, ili vam pokazuje kako radi, ili priča istoriju kraja, pominje manastire u blizini, objašnjava koja je travka za koju boljku.
– Eto to u obali ti je rastavić – znaš da je dobar za bubrege, za jačanje kose, kostiju – ja od jare ne vidim ni obalu a kamo li rastavić. Njega ne mrzi da izađe iz hlada u kom je sedeo, obišavši šljivik prethodne godine orezan, dolazi do obale i bere biljku koju prvi put vidim u prirodi.
– Vidiš to ti je rastavić, tako izgleda u prirodi. Odneseš kući, osušiš i isečeš. Imaš da kuvaš čaj cele godine, a znaš da je iz čistine i gde si ga ubrala – i ono jest. Ubrah ga i ja u obali, daleko od bilo kakvog zagađenja, u dnu voćnjaka, slušajući cvrkut na ubitačnoj žegi zalutale ptice. Valjda je i ona vodu tražila. Posedesmo tako nekih pola sata i krenusmo dalje. Uzbrdo, noge jedva vuku napred, podne je i sunce gori i nebo i zemlju.


– Ovaj voćnjak sam orezao prošle godine, vidiš kako je lep i napredan. Ono levo ti je čačanska lepotica, ovo je čačanska rodna. Izbegavam da orezujem po vrelini, gubi se voda. Ako postoji sistem kap po kap, onda može i kad su temperature visoke. Kad navodnjavanja nema, tada biljka gubi vodu i dolazi do sušenja kore u presečenom delu i do nepravilnog zarastanja. Tu mogu i bolesti da se uvuku, zbog čega mi je najbolje kad radim na 25 stepeni – priča dok koračamo, ja jedva dišući, on kao da ne oseća vrelinu. Sviko valjda.

– Ima i bunar, dobar bunar vode, na samoj je padini, dovoljan je da navodnjava ceo voćnjak – objašnjava mi, a usput stiže i da oreže nešto letorasta koji mu zasmetaše oku. Ono što, ipak, najviše voli, je da se osami, ode u brda i traži stare voćke, uzima plemke, razmnožava i eksperimentiše kalemljenjem.
– Uvek nađem neku divlju voćku, krušku, jabuku, pa kalemim, na jednu osnovu nekoliko različitih – i kod njega je sve moguće, svaka se primi, raste. Reko bi čovek, osećaju ljubav.
Tekst: Zorica Dragojević
Foto: Radenko Šutuljić i Zorica Dragojević
